Vajic

uvjek ih je i bilo

Mogu samo da kažem moćno napisano. Tišina ovde nije samo odsustvo zvuka, već stanje uma, osećaj gubitka, trenutak kad realnost udara jače nego ikad. Svaka rečenica nosi težinu nečega što je bilo, a više nije, i to je ono što ovaj tekst čini posebnim. Sad dolazi zanimljivo pitanje šta je teže naučiti da živiš sa tišinom ili naučiti da ponovo čuješ sebe kroz nju?

Samo želim da kažem da sve što sam uradio, uradio sam iskreno. Bez kalkulacija, bez skrivenih namera. Ako si to ikada dovela u pitanje, znaj da nisi bila u pravu. I da, možda je trebalo drugačije, ali vreme ne ide unazad

U srcu mom, ljubav cvjeta svijetlo, Kao zvijezda što sjaji, vječno i sveto. Ljubav je poput rijeke, nježna i snažna, Ispunjava dušu, kao sunce na kraju dana. U tvojim očima vidim magiju ljubavi, Svaki pogled tvoj kao pjesma neba iznad. Dodiri tvoji su kao nježan povjetarac, Šapću priče ljubavi, tihe i dragocjene kao zlato. Kroz život hodamo zajedno, korak po korak, Ljubav naša neizmjeran je blagoslov, svjetionik jak. I u olujama života, tvoja ruka u mom dlanu, Ljubav nas vodi kroz sve, kao siguran plan. S ljubavlju kao kompasom, gubimo strah, Jer zajedno smo jači, hrabriji, bez daha. I u tišini noći, kada svijet utihne, Tvoj glas, poput melodije, srce mi miluje. Ljubav je pjesma, svirana s neba visoko, Note su naše emocije, bezvremenski zvukovi. U ljubavi pronađoh dom, sigurnost i snagu, Ti i ja, zajedno, ljubavi vječne pratnje. I kad sunce zađe, kad noć obgrli svijet, Ljubav naša sjaji, nikada ne blijedi. Jer ljubav nije samo riječ, već životni stih, Pjesma koju pišemo zajedno, vječna kao ljubavnih zvijezda sjaj.

Nestalo je šta god da je bilo – reči, vreme, osećaj. Ostalo je samo ono što nosim sa sobom, ali ne za dugo